Proljeće na Baniji

Autorski tekst i fotografija: Vana Marčina

Život ide dalje. 

Ljudi su se navikli na srušeno, (ras)treseno…obrezuju se voćke. Proljeće afirmira rast. Ne pita.

Zemlja nakon zime mora biti okopana, u formi napadnuta da bi mogla podržati novi rast sjemenja i mladica.

Možda se proživljena devastacija može gledati i na taj način. 

Ono staro, dotrajalo i koje ne može podržati budućnost mora dati mjesta novom. Gubitci su veliki. Plaćeni su životima. Materijalnim, emotivnim i psihološkim raspadom. Svaka osoba koja je to proživjela, osobno kao oštećenik ili posredno kroz dolaske u preglede, procesuira to na svoj način. Baš svakoga je dotaklo. 

Moja iskustva su s područja Gline. I samo Gline i sela oko Gline. Čak i kada se Glina „pregledala“, Glinski stožer zatvorio a ja opet dobila inspiraciju da idem u preglede, ponovo je bila Glina. Neke se veze ne mogu ignorirati. Ova, između Gline i mene je kratka ali intenzivna. Nabijena emocijama, ulogama i odnosima koje nisam očekivala imati u životu.

10 minuta nakon drugog od dva jaka potresa koja su se dogodila dan za danom, (28. i 29. 12. 2020.), kolegica, prijateljica i suradnica građevinarka (D. Bojić, d.i.g.) s kojom sam bila u pregledima nakon Zagrebačkog potresa u 3.2020., čule smo se i u minutu dogovorile kada idemo. Nismo mogle odgoditi obaveze koje smo imale dogovorene za slijedeći dan (30.12.) pa je bilo logično da odemo na Staru godinu kada „ionako nitko ništa pametno ne radi“. I tak smo nas 2 i još jedna kolegica koju sam tada upoznala (M. Dminić, d.i.g.), krenule ujutro prema Petrinji gdje je bio glavni stožer za preglede. Javili smo se da stižemo pa su nas odmah preusmjerili u Glinu te Petrinju nismo ni posjetili svo do gašenja Glinskog stožera. 

U Glini smo zatekli Igora Sušilovića, d.i.g., i nekoliko vatrogasaca u dvorani uz osnovnu školu i shvatili da smo doslovno prvi od svih volontera koji su se pojavili u Glini. Nas četvero smo zajedno pregledali dvoranu i školu. Podijelili smo zone u školi na one koje su „žute“ koje smo ogradili trakama i namještajem te na „zelene“ koje su sigurne za korištenje, te je Igor došao na ideju da se u tu organizira Stožer i mjesto okupljanja za preglede u području Gline. Uskoro je došlo još nekoliko timova mlađih kolega te nas je Igor podijelio u timove i poslao u centar Gline da krenemo s lokacijama koje su najviše goruće. 

Tu počinje jedno emotivno-adrenalinsko putovanje u gotovo ispražnjenom centru grada. Zgrade napuštene, neke zaključane a neke sa ostavljenim širom otvorenim vratima stanova. Sa svom svojom intimom ogoljenom, ostavljenom na milost i nemilost bilo kome u svoj svojoj ranjivosti u bijegu da se spasi vlastiti život. Ulazili smo u stanove bez vlasnika u blizini, u stanove čiji su vlasnici čuli da smo stigli pa su požurili doći da budu prisutni i da na vlastite uši čuju rezultate trijaže „mrtvi i ranjenih“ zgrada koje smo pregledavali. U još nesavladanom šoku što su tako nasilno i eksplozivno izbačeni iz trajektorije dosadašnjeg života, grčevito su i čeznutljivo vapili za osobnim kontaktom, da ih se vidi i čuje i da im se prizna njihova nesreća. Da im se prizna postojanje načina života koji je sada naprasno nestao. Mi smo za njih bili prvi korak k prihvaćanju realnosti da se nešto dogodilo. Mi smo došli, dali im „naljepnicu“ te su formalno i emotivno imali odrađen prvi korak u jednom dugom i nepredvidljivom procesu oporavka.

Teško je na jasan način predočiti težinu bivanja u okolini koja je u tako teškom stupnju devastirana. A još teže je procesuirati gusto poslagane susrete sa ljudima  ozbiljno uzdrmane  psihe i emocija koji su se iznenada našli u situaciji da im je golo preživljavanje dovedeno u pitanje.

Dolazili smo često. Nekoliko dana za redom, dan-dva odmora, pa opet u preglede. Svaki dan je bio novi izazov. Neki put opasna potkrovlja, uzdrmani ljudi ili cjelodnevno hodanje po kiši na temperaturama oko 0. Guralo nas je znanje da proces ozdravljenja za taj kraj i za ljude neće moći započeti bez tog prvog koraka, koji izgleda mali u odnosu na budući proces ali je ključan. I zato smo dolazili, i kada više nismo mogli, ipak smo otišli pogledati još jednu kuću. Jer to nije brojka više, to je obitelj više koja je dobila svoj prvi korak. 

I svi smo imali isti motiv i ista nas ideja gurala. Napraviti ljudima pregled, dati „naljepnicu“ koja nekom znači da će spasiti glavu, nekom da neće morati spavati u autu a svima da su dobili svoj početak oporavka.

Oporavka koji će dugo trajati. Naši ljudi su se navikli da se svaka pomoć dugo čeka. Da nije samorazumljiva te da ju treba ugrabiti ili dogovoriti. Da nije nešto na što se mogu osloniti jer žive u uređenoj socijalnoj zemlji za čije funkcioniranje izdvajaju cijeli život.

Svi mi koji radimo u sektoru građevinarstva svjesni smo paralize sustava koji jedva da nam omogućava rad. A sada u ovim izvanrednim okolnostima dugotrajnih elementarnih nepogoda, kada bi sustav trebao iznjedriti praksu za rješavanje ovih kritičnih problema, paraliza se samo pokazala dubljom i gorom. Sva pitanja na koja se u „normalnim“ okolnostima nije odgovaralo, guralo ih se pod tepih ili rješavalo samo nomenklaturno a zapravo još više kompliciralo sustav, sada su iskočila u prvi plan i više ih se ne može ignorirati.

Sustav je do sada jedva funkcionirao samo zbog velike izdržljivosti vrijednih i talentiranih ljudi iz struke koji su još od fakulteta navikli na težak rad, višestruke pritiske i veliku odgovornost.  To su ljudi koji bi svoju veliku energiju trebali usmjeriti u arhitektonska postignuća a ne puko preživljavanje u iznimno degradiranom sustavu javne uprave, koja izrazito slabo funkcionira upravo u našem sektoru. 

Na žalost, u maloj su mjeri doprinijeli ovi nesretni događaji tome da se uvidi važnost i vrijednost naše struke. Ponovo se pokazalo da bez vrijednih ljudi dobrog srca, velikog znanja i nesebične volje da se pomogne ništa od ovoga do sada napravljenog ne bi bilo moguće. Na ovom skoro samo-pokrenutom globalnom zamahu temelje se odluke vlade i raznih ministarstava kako da se riješe posljedice ove prirodne nepogode. Bilo bi normalno pitati kako je moguće da nemamo sustav unutar javne uprave koji se može aktivirati u ovakvim slučajevima da nismo jednostavno navikli da od javne uprave ne očekujemo rješenja nego samo probleme. 

Pojedinačno, svaki volonter na terenu je prepoznat od strane stradalih kao predstavnik budućeg rješenja te opterećen svim emotivnim, financijskim i socijalnim ranama koje su stradalnici sakupili u toku života i koje su sada jednostavno izbile na vidjelo. Svaki volonter stavljen je u situaciju da se bori sa krivim percepcijama i da bude gromobran za sve frustracije stradalih ljudi. U toku 2 mjeseca ovoga projekta za koji svi vide i slažu se da je koristan i dobar prvi korak, nije se uspostavio dobar i jednostavan kanal informiranja javnosti gdje bi se točno i nedvosmisleno objasnio sustav i bit ocjenjivanja zgrada naljepnicama. 

Ljudi koji su radili preglede ostavljeni su da se sami nose i budu krivi za to što ne mogu odgovoriti na pitanja o nastavku procesa, da budu krivi za politiku, uhljebe, za sve. 

Svakodnevno. 

I svako tko je bio na pregledima i ponovo se vratio, za sebe je odlučio sve to zanemariti i jednostavno ponovo otići pomoći ljudima, podnijetu tu rijeku kanaliziranog nezadovoljstva i donositi promjenu među ruševine ljudskih života. Takvih je bilo 1500.