Na proteklim Danima arhitekata održanim u Zadru, jedan od predavača bio je i Thomas Vonier, donedavni predsjednik Međunarodne unije arhitekata (UIA). Bio je i nacionalni predsjednik Američkog instituta arhitekata (AIA), suorganizator prvog međunarodnog foruma o masovnom turizmu u povijesnim gradovima i pridružio se predsjedniku Vijeća arhitekata Europe i direktoru UNESCO-a na radu Međunarodne konferencije o arhitektonskim natječajima. S kolegama u UNESCO-vom Centru za svjetsku baštinu, pomogao je u stvaranju UNESCO/UIA Programa svjetske prijestolnice arhitekture. Kao akreditirani delegat na COP 21 (Pariz), COP 22 (Marrakesh), COP 26 (Glasgow) i u UN Habitat III (Quito), Thomas Vonier je predvodio inicijativu koja je trebala pokazati da arhitektura i urbano oblikovanje mogu pomoći u suočavanju s izazovima brze urbanizacije, regionalnih sukoba, ljudskog siromaštva i klimatskih promjena.

 

 

Hvala što ste došli u Hrvatsku i sudjelovali na Danima arhitekata. Bilo nam je zadovoljstvo slušati Vaše predavanje. Možete li nam ukratko objasniti Vaše predsjedanje Međunarodnom unijom arhitekata (UIA), koja je bila Vaša uloga i koja je uopće uloga UIA-a?

 

Svrhu UIA-a je jednostavno za objasniti. Sve govore već sami inicijali naziva. ‘U’ predstavlja ujedinjenu struku u cijelom svijetu, ‘I’ (I = influence) za politiku, legislativu i praksu utjecaja koju naša struka treba imati, te ‘A’ za napredno (A = advanced) društvo kroz arhitekturu i oblikovanje. To je, dakle, svrha UIA-a. Kao što znate, ona je osnovana 1948. god. u Švicarskoj poslije rata. Arhitekti koju su je osnovali svjedočili su velikim stupnjem razaranja u gradovima. August Perret, koji je bio prvi predsjednik, vodio je obnovu Le Havre, koji je, slično kao Zadar, bio jako razoren od strane saveznika. Osnivači su tako uočili bitnu ulogu za arhitekte i mirnodopsko društvo koje je trebalo izgraditi. Principi osnivanja su bili isti kao i za Ujedinjene narode, a trebalo je pokušati objediniti ljude različitih vjera, političkih nadzora i etničkih pripadnosti oko arhitekture.

 

Kako je UIA ustrojen?

 

Sastoji se od skupštine, koju čine predstavnici pet regija, a to su Afrika, obje Amerike, Azija i Europa, koja uključuje i istočnu Europu, kao geografsku cjelinu koju je proizvelo poslijeratno razdoblje. Svaka od tih regija ima potpredsjednika i četiri člana skupštine, tako da je to grupa od tridesetak ljudi koji se sastaju dva puta godišnje. Za vrijeme pandemije smo se nalazili preko Zooma. Skupština ima niz statuta kojima je ustrojena, a svake tri godine se na kongresu biraju novi predstavnici. Svjetski kongres će se u srpnju održati u Kopenhagenu, na kojem se očekuje velik odaziv, s oko 15000 arhitekata. Kongres nismo mogli održati u Brazilu zbog pandemije, no prije toga bio je jedan vrlo dobar kongres u Seoulu, u Južnoj Koreji. Za spomenuti je i izvrstan kongres održan u Durbanu u Južnoj Africi, a ima i drugih zanimljivih događaja. 

 

Je li je ACE (Vijeće arhitekata Europe) sastavnica UIA-a?

 

Ne, mi imamo predstavnike zemalja. Svaka država ima predstavnika - čini mi se da trenutno ima 115 država članica - koju predstavlja određena strukovna organizacija, a to može biti ili udruženje ili komora, ovisno o veličini institucije. Glasanje tih članica ovisi o broju stanovnika neke zemlje i njene veličine.

 

Koje su politike UIA-a?

 

Neke od stvari koje UIA pokušava provesti je razvijanje dobrih praksi i propisa, primjerice zakonodavstvo koje regulira arhitekturu. Neke države imaju regulativu koja štiti arhitekturu i osigurava njen javni interes, a neke države nemaju gotovo nikakvu regulativu. Sveukupni napor u zakonodavnoj areni je pokušaj podizanja standarda posvuda u svijetu i uvođenje etičkog ponašanja te pokušaj osiguravanja odgovarajućeg obrazovanja arhitekta.

U UIA-u postoje četiri stalna odbora. Jedan je vezan uz edukaciju, koji se bavi standardom obrazovanja baziranom na postulatima UNESCO-a i UIA-e, a koji je bio donesen 1980-ih. Postoji odbor za natječaje, koji je poznat po provedenim natječajima za Operu u Sydneyu ili Centru Pompidou u Parizu. Brojne važne zgrade su izvedene na temelju arhitektonskih natječaja. Postoji odbor za profesionalnu praksu, koja pokušava postaviti etički standarde struke. Zadnji odbor je za održivi razvoj.

 

Što arhitektonske politike mogu učiniti na edukaciji investitora? 

 

To je dosta teško pitanje, jer u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj se mnogo gradi, mnogo se investira. Doista se radi samo o stvaranju profita, o tome da se stvari naprave brzo i jeftino, te da se kupuju vrijedna zemljišta, koja su inače dobra za agrikulturu ili imaju lijepe vizure ili su dobra za rekreaciju. To je mjesto gdje u igru ulaze partnerstva s političkom moći, a za to se mora izabrati političko vodstvo koje razumije vrijednost očuvanja baštine, kojem nije u interesu uništiti zemlju i osigurati razvoj koji je neosjetljiv na okoliš i na način kako ljudi žive. Čini mi se da se ne može tražiti da investitori imaju savjest, budući su njihovi motivi vrlo jasni. Vrlo je rijetko naći investitora koji želi sačuvati određen karakter mjesta ili određene vizure ili pak uvesti određene vrste hortikulture, a ne pogaziti sve na što naiđe. Ovdje zakoni i politička moć moraju odigrati važnu ulogu i postaviti granice interesima kapitala, a posebice stranom kapitalu. Tužno je vidjeti svugdje u svijetu kako investitori stvaraju arhitekturu koji se ne obazire na okoliš i koji ne pomaže ljudima u njemu.

 

Spomenuli ste da 1/8 svjetske populacije živi u siromaštvu, i koriste otpadni materijal kao građevinski. To se događa trećem svijetu, ali u manjoj mjeri i zapadnoj civilizaciji. Može li se premostiti taj jaz?

 

Arhitekti koje sam spomenuo na predavanju, poput Francis Kéréa, koji razumiju kako oblikovanje i ingenioznost konstrukcije mogu pomoći ljudima u korištenju lokalnih materijala, educirajući ih vještinama kako da grade za sebe. To su vrlo važne i snažne ideje. No, potrebno je izgraditi i osnovnu infrastrukturu i investirati u očuvanje izvora pitke vode i izgradnju sustava navodnjavanja, kao i opskrbe električnom energijom, koje ljudima omogućuje dostojanstven život i daje im osnovne potrepštine. Bio sam u Kiberi, koji je najveći slum u Nairobiju, a vjerojatno i najveći na svijetu, u kojem živi približno dva milijuna ljudi. Obitelji s 12 do 14 članova žive u vrlo malenim skloništima, koje su sami izgradili, često od kartona i lima. Problem tamo je ogroman, a mi takvo što u Europi gotovo i nemamo. U nekom stupnju to vidimo u siromašnim romskim naseljima, gdje su pristigli iz istočne Europe i naseljavaju se u velikim gradovima, radeći straćarska naselja izvan velikih gradova, no unatoč tome Europa se ne susreće s problemima koji se odvijaju u ostalim dijelovima svijeta. Čini mi se da je investicija u infrastrukturu pitke vode i odvodnje dobar način u pomaganju zemljama u razvoju.

 

Živite u Parizu i opisali ste ga kao grad po ljudskom mjerilu. Što to znači?

 

Jednostavno možete sve obaviti pješice. Čak i stariji ljudi i osobe sa smanjenom pokretljivošću mogu se kretati u tom gradu. Vrlo je zelen, ima parkova posvuda i dostupni su svim ljudima. Ima i mnogo problema, svi veliki gradovi imaju probleme, no život po ljudskom mjerilu znači da je građen po ljudskom mjerilu. Pariz je vrlo uspješan po tome što su zgrade niske. Postoji, naravno, pritisak za visokom izgradnjom, no i dalje je njegova ljepota u tome da je izgrađen u mjerilu čovjeka, kao što su i razni drugi stariji europski gradovi, u kojima možete vidjeti kako ljudi žive. Život nije anoniman, i nije kao robna kuća, ima određen šarm i ljepotu.

 

Započeli ste predavanje krasnim fotografija zgrada iz Wisconsina, koje su anonimne, nisu ih radili arhitekti. One ukazuju na kulturu građenja tog vremena i mjesta. Ljudi su koristili znanja koja su naučili od svojih očeva. Hoće li uloga arhitekata u budućnosti biti slična, hoćemo li koristiti elemente iz ‘kataloga’ kako bi stvorili svoj izgrađeni okoliš?

 

Čini mi se da će se nešto slično dogoditi. Postoji pokret 'makera' - zovemo ih 'makeri' jer su se oni posvetili vrlo visokoj razini zanatskog rada, što uključuje izradu namještaja, odjeće i raznih drugih stvari. Ima mnogo arhitekata koji se vraćaju ideji arhitekta-graditelja, u kojem su ujedno i majstor nekog zanata kao što su i umjetnici, netko tko stvara i oblikuje neke stvari. To se, međutim, događa u razmjerno malom mjerilu i to je nešto što mnoge ljude vodi ka arhitekturi, koji vole nešto uraditi. No, kada je riječ o velikom zgradama i važnim infrastrukturnim konstrukcijama, tada su zahtjevi mnogo kompleksniji i puno je specijaliziranih područja koja moraju biti zadovoljena. 

No, čak i arhitekti poput Renza Piana, kojeg imam čast poznavati, i ljudi iz njegovog ureda su posvetili svoj cijeli životni vijek da razviju i usavrše određene sustave, primjerice od terakote, koje koriste u svojom zgradama. Jako ih brine kvaliteta zanatskog rada, kako su stvari napravljene. Čini mi se da se najbolji arhitekti uvijek zanimaju za usavršavanje toga kako su stvari posložene,  izgrađene, da traju i ponašaju se kroz vrijeme onako kako su zamislili. 

Jean Nouvel, primjerice, je izgradio maketu u velikom mjerilu za Louvre u Abu Dhabiju, u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, kako bi na njoj studirao ponašanje svjetlosti u pustinjskom okruženju. Ne radi se samo o crtanju na papiru nečega što treba lijepo izgledati. To je sasvim sigurno dio cjeline, no bitno je znati i kako izvesti zamisao i kako da ona traje kroz dugi niz godina.

Moj djed je došao iz Italije u SAD kada je bio mlad muškarac. Preselio se zbog toga što u Italiji nije bilo posla i mnogo je mladih muškaraca i žena emigriralo. On je znao izraditi mnogo različitih stvari svojim rukama, što je naučio kao dječak. Bio je vrlo vješt stolar i znao je jako dobro raditi u drvu i ponešto sam od njega naučio. Moj otac nije imao vještina, odrastao je u gradu i nije ništa naučio od ručnog rada. No, svog djeda sam s divljenjem gledao kako je izrađivao stvari.

Mislim da u obrazovnom sustavu u SAD-a to nedostaje. Nekoć jesmo učili kako treba oštriti neke alate i koristiti ih i kako izrađivati nešto. To je sve prošlo i mislim da je to velika šteta, zato jer je to prvenstveno dobro za dušu i dobro je znati kako neke stvari nastaju, a onda je dobro i za društvo, imati ljude koji znaju nešto napraviti i koji cijene stvari koje su dobro izrađene, i koji ne kupuju samo stvari i bacaju ih nakon kratkog vremena. 

 

Korištenjem BIM-a uloga arhitekte može doživjeti drastične promjene. Hoćemo li korištenjem BIM-a izgubiti veliku ideju arhitekture?

 

BIM je više inženjerski alat i iz mog kuta gledanja tu ima vrlo malo umjetnosti. Svakako je to fascinantan sustav i mene neki klijenti traže da BIM bude dio ukupne usluge i u tome su jako rigorozni. No, to je po meni daleko od onoga što arhitekti vole i žele raditi. Ne znam na koji način će se ta dva svijeta naći. Tehnički i inženjerski interes može biti dominantan, radi se o alatu za menadžment, za kontrolu troškova, za održavanje zgrada. Po mojem mišljenju, ljudi koji ne brinu toliko o izgledu zgrada ili kako one funkcioniraju, vole taj sustav, a nisam siguran da je to dobro za arhitekturu.