"...Mi arhitekti smo tu da kreiramo prostor. Tako su nas i učili, da se prema prostoru odnosimo obazrivo, da moramo sva svoja kreativna znanja usmjeriti prema tome da odgovorno ostavljamo trag – da to što radimo vrijedi i za 50, 100 godina. Neki su u tome uspješniji i odgovorniji, neki su manje uspješni. Osobno, nisam vidjela projekt o kojem razgovaramo niti bih ga željela komentirati. Ovaj crikvenički slučaj je samo jedan od slučajeva koji je iskrsnuo u trenutku kada je počela gradnja. Sada kada je vidljiv govori se o tome kako izgleda, je li to primjereno ili ne, ali sve je počelo mnogo prije – i o svemu se trebalo govoriti mnogo ranije.  Ono što je sigurno da najveći dio problema proizlazi iz prostornih planova, koji su korijen problema. Oni su vrlo često izraz političkih odluka i raznih dogovaranja na lokalnoj razini, što onda često ima loš utjecaj na prostor i čini ovakve intervencije o kojima sada govorimo mogućima.

 

Hrvatska ima strategiju prostornog razvoja, koja je izvrsno napisana, ali tu je onda i 565 jedinica lokalne uprave i samouprave koje onda odlučuju o tom prostoru dalje. I tu nastaju problemi. Dolaze investitori koji su uvijek gladni kvadrata ili žele zauzeti što više i iskoristiti što više, što se sa stanovišta interesa investitora može razumjeti iako ne znači da je to i ispravno. Tu je i lokalna politika koja često ima neke svoje interese i kreću izmjene prostornog plana koje su više sklone ovom ili onom interesu, a najmanje javnom interesu. Arhitekt se zapravo nađe u tom tjesnacu između investitora i lokalne politike i nastoji napraviti najviše što mu zakon dopušta. I nemojte se zavaravati, ako jedan arhitekt odbije izgraditi N etaža, naći će se drugi. Ili treći. Investitor će uvijek naći arhitekta koji će ispuniti ono što je on zamislio, ako neće naći domaćeg, sada može slobodno angažirati stranog arhitekta. Ukratko, faza projektiranja je već daleko prekasno. Trebalo je reagirati mnogo ranije. ..."

 

Cijeli intervju pročitajte na ovoj POVEZNICI.