Intervju mjeseca: Sandra Jakopec

Sandra Jakopec ovlaštena je arhitektica – urbanistica, suvlasnica tvrtke APE d.o.o., te predsjednica Udruge hrvatskih urbanista. Delegat je pri European Council of Spatial Planners – Conseil Europeen des Urbanistes (ECTP-CEU).

Diplomirala je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, na Katedri za urbanizam, 1997. god. kod  prof. dr.sc. Ante Marinović-Uzelca. Nakon stečene diplome radila je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu na Zavodu za urbanizam i prostorno planiranje kao planer suradnik na izradi prostorno planske dokumentacije.

U svojoj tvrtki radi kao planer, odnosno planer voditelj prostornog i urbanističkog planiranja na području cijele Hrvatske, te kao glavni projektant arhitekture, a posebice na području zaštićenih kulturnih dobara. U potresu pogođenim dijelovima Sisačka-moslavačke županije se posebno ističe angažmanom u općini Glina, gdje djeluje ne samo kao planer i dobar „čitač“ prostora, već je bila i izvrsni operativni organizator brzih pregleda.

 

Sandra, od samih svojih početaka stručnog djelovanja vezana si pretežno uz urbanizam. Otkuda ta ljubav prema prostoru?

Oduvijek sam smatrala da arhitektura nije samo kuća te da je ona dio cjeline i da je ta cjelina iznimno važna u slici grada tako da je odabir urbanizma i prostornog planiranja bio svjestan odabir. Već na fakultetu zahvaljujući tadašnjem asistentu Zlatku Karaču s  dvojicom kolega (Pintarić i Tončinić), dobila sam priliku sudjelovati na urbanističkom natječaju za uređenje trga u Premanturi, za koji smo na kraju i nagrađeni. Na tom projektu smo naučili ne sam raditi u timu, nego i analizirati prostor te projektirati i planirati uzimajući u obzir sva ograničenja i datosti prostora. Naravno, svemu je „pomogao“ i prof. Ante Marinović-Uzelac, prvenstveno sa svojim knjigama i radovima, koji mi je kasnije i bio mentor na diplomi te moj prvi posao u Zavodu za urbanizam Arhitektonskog fakulteta koji mi je dao dovoljno znanja i iskustva da mogu nastaviti samostalno.

 

Što povezuje, a što dijeli discipline planiranja u prostoru i projektiranja zgrada?

Kroz svo ovo vrijeme borim se da se prostor sagledava cjelovito, odnosno da arhitektura nije samo sebi svrha, već da bude uklopljena u prostor unutar kojeg se nalazi, te na taj način i razrađujemo planove. Prilikom izrade prostornih planova razmišljamo na koji način bi projektant pristupio projektu pa mi najviše smeta kada moramo projekt uklopiti u Plan i kada projektanti nisu spremni na odstupanja od svoje prvobitne zamisli, kao ni iznalaženja najpovoljnijeg rješenja.

Što se tiče poveznica, tradicija školovanja arhitekta - urbanista je kod nas u okviru studija na Arhitektonskom fakultetu i smatram da je taj put dobar i da je u našoj tradiciji urbanizma i prostornog planiranja, odgovorni voditelj plana oduvijek bio arhitekt, odnosno sada arhitekt – urbanist jer nam fakultetsko obrazovanje daje tu širinu da možemo jednako kvalitetno promišljati i zgradu i prostor.

 

Zašto se danas tim disciplinama – iako istog korijena – pristupa s različitih strana? Još ne tako davno se prostor zamišljao integralno. Naši profesori, oni koji su nas podučavali na studiju arhitekture, znali su i osmisliti prostor i projektirati zgradu. Nominalno i danas raspisujemo urbanističke-arhitektonske natječaje, no ostaje dojam da su te dvije discipline doživjele trajni raskorak. Po tebi, što je tome uzrok?

Mi smo nažalost u zakonskoj regulativi izgubili provedbene planove koji su razrađivali tipologiju i sveli smo urbanistički plan samo na namjenu površina dok urbanistički projekt ne postoji. Također dodatno opterećujemo planove podacima i propisima koji ne utječu na sam sadržaj plana. Takvi planovi postali su nečitljivi, odnosno nejasni ne samo projektantima nego i nama te su dodatno produbili jaz između arhitekta i urbanista.

Iako iz današnjih urbanističkih planova nije moguće iščitati tipologiju nije da o njoj ne razmišljamo, tipologiju, koliko je moguće, ugrađujemo u odredbe za provedbu, iako bi bilo jednostavnije da isto možemo i grafički prikazati i što je najvažnije razraditi.

Kada nam uzmete alate za rad teško je i izraditi kvalitetan urbanistički plan, nije dovoljno samo planirati prostore koji su neuređeni i neizgrađeni, već moramo početi planirati i naselja. Svi moramo prihvatiti da urbanistički plan nije samo još jedna kočnica koju treba odraditi nego da se njime može sagledati cjelina te stvoriti preduvjete za preobrazbu, izgradnju infrastrukture, ali i za daljnji razvoj.

Kao što zagovaramo multidisciplinarni pristup pri izradi prostornih i urbanističkih planova tako bi taj pristup trebalo zagovarati i prilikom projektiranja kuća i zgrada. Važno je razmotriti sva ograničenja i datosti prostora te druge zahtjeve drugih struka koje sudjeluju u izradi plana ili projekta da bi se dobilo što kvalitetnije rješenje koje neće kako to unutar struke kolokvijalno zovemo trebati „uplanjivati“.

 

Politika „kroji“ prostor, no ima li urbanistička struka alate da samostalno, bez uplitanja politike, odredi neku viziju prostora?

Prostorno planiranje i urbanizam je uvijek bilo neraskidivo vezano uz politiku, ali i među političarima ima onih koji prepoznaju i onih koji ne prepoznaju „javni interes“ te više ili manje žele sačuvati prostor za buduće naraštaje.

U Povelji o participaciji koju je izdalo krovno udruženje prostornih planera Europske unije - ECTP-CEU 2015. navodi se da "Sve političke odluke imaju izravan ili neizravan utjecaj na prostorno planiranje" tako da to se o interakciji politike i prostornog planiranja ne govori samo kod nas. Thomas Jefferson, pisac američkog Ustava, izjavio je kako je jaz između reprezentativne demokracije i tiranije uvijek malen, rekao je:"Demokracija nije ništa više od vladavine rulje, gdje 51% ljudi može oduzeti prava od preostalih 49%".

Mi se kao struka još uvijek nadamo da je moguće vratiti planiranje na mjesto koje zaslužuje i da ćemo se odmaknuti od pitanja „gdje je moja parcela“ i na prvo mjesto staviti javni interes.

Moramo se i vratiti osnovama prostornog planiranja, odnosno kako u svojoj knjizi navodi pokojni prof. Ante Marinović - Uzelac, najkraća definicija bi bila: "Prostorno planiranje je optimalan raspored ljudi, dobara i djelatnosti na teritoriju radi njegove optimalne upotrebe".

 

Tokovi novca su preuzeli politiku krojenja prostora. Naša struka se tome protivi, no, može li ona, dugoročno gledano, uspjeti nametnuti planersko razmišljanje ispred financijskih interesa?

Financijske interese trebamo usmjeravati. Svaki prostorni plan je kompromis i svi mi moramo prihvatiti rješenje koje će omogućiti razvoj pojedinog područja u skladu s mogućnostima i zahtjevima investitora, ali ne na štetu prostora, odnosno toliko spominjanog javnog interesa.

Pobjede nema. Nitko od nas ne očekuje da će se plan realizirati 100%, kao ni da se nakon nekog vremena neće promijeniti okolnosti te stvoriti preduvjeti za izmjene i dopune plana.

 

Tvoja tvrtka je prisutna u izradi prostornih planova Sisačko-moslavačke županije, i možemo reći da je tvoj tim jako dobro upoznat s tim krajem. Prostor je, unatoč blizini Zagreba kao metropole, prilično zapušten, što je, pogotovo sada nakon potresa, došlo do izražaja. Ova županija ima izvrsne predispozicije da bude jedan od razvijenijih krajeva Hrvatske – prometno je dobro povezan sa Zagrebom, Sava, koja je plovna od Siska, je pred kućnim pragom, prostor je „ekološki“ čist, vlak ide do Volinje, što je vrlo blizu općine Dvor….

Prostor Sisačko-moslavačke županije je trebao preobrazbu i prije potresa, a potres nam je tu činjenicu samo razotkrio. Geografski položaj županije nije dovoljan ukoliko se u prostor ne ulaže. I prije potresa županija je imala veliki broj naselja ne samo bez asfaltiranih prometnica i bez druge infrastrukture, već i bez stanovnika, ili sa velikim padom broja stanovnika, s naseljima bez djece, bez društvene infrastrukture, itd. To nisu posljedice potresa.

 

Potres je ogolio mnogo toga – prije svega, nemar prema području koje je na kućnom pragu Zagreba. Što se sada mora učiniti, da se ne ponove greške iz prošlosti?

Nemar je vidljiv i u Zagrebu, ne moramo ni ići dalje. Ono čime se mi samo moramo početi baviti je sustavna i cjelovita obnova. Nadam se da će nam to biti škola ne samo u obnovi pojedinačnih zgrada nego i u planiranju naselja.

Prvi korak bio bi vratiti alate kojima možemo planirati, odnosno nužno je omogućiti provedbene planove ili programe kojima ćemo moći obuhvati središnji dio naselja (izgrađeni i neizgrađeni) te ne samo dati uvjete za urbanu preobrazbu i sanaciju nego i smjernice za razvoj naselja, odnosno dijelova grada ukoliko govorimo o područjima središta gradova.

 

Obnova potresom pogođenih područja – uočavamo golemu gužvu u šesnaestercu s izgradnjom montažnih kućica. Brzina i brzopletost, s druge strane, može biti poguban po razvoj ovog prostora. S druge strane, ljudi moraju biti zbrinuti, imati krov nad glavom, inače slijedi (opetovani) egzodus? Što poduzeti da su ljudi na sigurnom, a da prostor ne bude devastiran?

Pritisak na izgradnju zamjenskih građevina je velik. Svi mi koji djelujemo na terenu želimo brzi povratak, jer bez ljudi nema ni naselja, ali moramo biti i vrlo jasni da se neće svi moći vratiti na postojeće građevne čestice. U želji za brzim povratkom ne smijemo zanemariti prostor koji ne smijemo nepovratno uništiti, sigurnost, jer na nekim nestabilnim terenima neće biti moguća gradnja, ali ni mogućnosti javne uprave u opremanju prostora infrastrukturom jer neke lokacije su i prije potrese bile nedostupne i neopremljene i tu bi mi planeri trebali biti rezolutni i predložiti alternativne (bliže) lokacije.

 

Koliko brzo se može izvršiti urbanistička analiza tog prostora? Ona bi trebala biti polazišna točka za projektiranje i gradnju, i trebala bi dati ulazne podatke projektantima. Kakvo je stanje na terenu sada? Stječe se dojam da procedure idu preko reda..

Obilazak terena je sastavni dio izrade svake prostorno planske dokumentacije. Sve bi trebalo počinjati sa širom situacijom, pa ju onda razrađivati detaljnije. Drago mi je da sam s kolegama od prvog dana na terenu, ali još uvijek se ne može reći da je urbanistička analiza odrađena. Trenutno je u izradi veći broj prostornih planova na području SMŽ pa smo stoga te analize i započeli jer nije bilo moguće pristupiti planiranim javnim raspravama sa istim postavka koje smo imali prije potresa.

Na prostoru Banije, za razliku od Zagreba smo se suočili sa velikom površinom zahvata, sa većom raspršenosti naselja, sa različitim tipologijama naselja, ali ono što se pokazalo novo to su i razne promjene te nestabilnosti na terenu (likvefakcije, klizište, urušene vrtače) koje znatno utječu na prostoru i mijenjaju uvjete gradnje.

Upravo zbog toga smatramo da sada moramo "podvući crtu" i preispitati postojeće uvjete gradnje te analizirati svako naselje s obzirom na obilježja terena, izgrađene strukture, ali i demografske i sociološke datosti te usmjeravati razvoj na područja na koje je on ne samo opravdan nego i na kojima će daljnje življenje biti na siguran način.

Što se tiče roka, mi bi trebali u vrlo kratkom roku definirati u kojim naseljima je gradnja moguća i sigurna i na koji način sve predložene tipologije građevina uklopiti u prostor, a potom dalje stvarati preduvjete za daljnji razvoj  - planirati opremljenost prometnom i drugom infrastrukturnom mrežu, ali i planirati razvoj gospodarske i društvene infrastrukture.

 

Tek nedavno smo saznali neke ulazne podatke geoloških pojava uslijed potresa. Što to znači za prostorno planiranje?

Već smo razgovarali da je prostorno planiranje multidisciplinarna djelatnost te se stoga mi nikada „emotivno ne vežemo“ za pojedini koncept plana, već cijelo vrijeme uzimamo u obzir sve ograničenja prostora. Likvefacije su nam nešto novo i još uvijek za njih nemamo mjere provedbe te uvjete gradnje za planiranu i zamjensku gradnju na tim područjima, ali upravo su zone likvefakcija pokazale da moramo surađivati s drugim strukama te u suradnji s njima propisati mjere provedbe koje se moraju odnositi ne samo na izgradnju zgrada nego i na izgradnju infrastrukture te uređenje dijelova naselja. Tu smo se povezali s profesorima iz područja inženjerske geologije sa RGN fakulteta i s građevinskim inženjerima jer smatram da samo uz suradnju svih struka možemo kvalitetno predložiti uvjete i mjere.

 

Kako bi izgledao idealan model obnove nakon potresa – da su svi zbrinuti i da prostor bude uređen prema planerskim i projektantskim smjernicama?

Planiranje prostora i obnova nakon potresa mora biti sveobuhvatna. Primjerice, mi smo u potpunosti zanemarili planiranje sela, a imali smo na našim prostorima tradiciju planiranja sela, posebice krajem 19. i u 20 st. tako da ne moramo izmišljati nove modele, već samo učiti iz prošlosti. Naravno, modele treba osuvremeniti sukladno zahtjevima modernog doba.

Ukoliko govorimo o preobrazbi, uz planiranu obnovu stambenih građevina potrebno je planirati i obnovu poljoprivrednih građevina, gospodarskih sadržaja, izgradnju društvene infrastrukture, obnovu kulturne baštine te obnovu i razvoj infrastrukture.

Povijesne cjeline te pojedinačna kulturna dobra nužno je obnoviti u suradnji s konzervatorima i u skladu s njihovim smjernicama. Kulturnu baštinu ne smijemo tretirati kao teret, nego kao identitet ovog prostora. Urbane cjeline Siska, Petrinje ili Gline bile su prepoznate prema svojim zaštićenim povijesnim cjelinama, dok se tradicijska drvena arhitektura ruralnog prostora bez obzira na godine neodržavanja pokazala dobra u potresu i vrlo malo je stradala. Ukoliko taj identitet želimo i dalje zadržati i ukoliko želimo uopće razmišljati o razvoju turizma ovog područja vrijedna kulturna i prirodna baština je upravo njegov pokretač.

Samo se integralnim sagledavanjem prostora mogu definirati smjernice za njegov budući razvoj koji će biti usklađen sa stvarnim potrebama, ali i sa ograničenjima u prostoru s kojima smo se suočili.

I na kraju, ono što smatram da posebno treba istaknuti, a naglašeno je u Barcelonskoj povelji (koja je prihvaćena 2013. godine, 80 godina nakon nastanka Atenske povelje) da prostorno planiranje ima mogućnost koordinirati strateške vizije uz uzimanje u obzir potreba lokalne zajednice, odnosno javnog interesa te kako je navedeno u točki 68. iste „Bez učinkovitog prostornog planiranja nije moguće ostvariti dugoročnu viziju prostornog razvoja Europe“.

Intervju vodio: Robert J. Loher