Razgovarali smo s tri mlade arhitektice, koje su tek na početku svojih poslovnih karijera. Ne predstavljamo njihov opus, već predstavljamo naše nadolazeće generacije kako bi saznali više o njihovom razmišljanju i pogledu na razvoj arhitektonske struke, te mogli usmjeriti buduće djelovanje. Njihova su svjedočanstva tim važnija, jer iznose stavove mladih ljudi, koje još nije „iskvario“ zub iskustva. Svježina pogleda na stvari mogu biti „zrelijima“ kolegama od velike koristi. Uostalom, ne kaže se uzalud da na mladima svijet ostaje.

Ana Burić diplomirala je 2014. god. na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, te je radila u nizu projektnih ureda u Hrvatskoj, Turskoj i Portugalu. Od 2020. godine ima vlastitu projektantsku tvrtku baza studio d.o.o.  Interesiraju je projekti pretežno vezani uz održivu gradnju, očuvanje baštine i permakulturu. Živi i radi u Splitu. 

Andrea Bušić Vargić diplomirala je 2013. godine na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu i radila u raznim tvrtkama u Hrvatskoj i Poljskoj, u DAZ-u kao web urednik, a vodila je i radionice Dragodida na zaštiti i očuvanju suhozidne baštine. Ured ovlaštene arhitektice ima od 2017. godine. Živi i radi u Rijeci.

Dora Perković Maruna diplomirala je 2014. godine na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu i radila u dvjema tvrtkama u Rijeci prije nego što je odlučila otvoriti vlastiti ured, a od ove godine i tvrtku DIPI Studio d.o.o. Živi i radi u Rijeci.

 

Koliko si dugo u praksi prije nego što si se odlučila pokrenuti vlastiti ured?

Ana Burić: Nakon nekoliko praksi u Hrvatskoj i inozemstvu te završene diplome započela sam avanturu  diplomiranog inženjera. Radila sam otprilike 6 godina s manjim pauzama u kojima sam uzela vrijeme za sebe. Prvi posao bio je u tad još relativno malom uredu koji je vremenom narastao, pa sam imala priliku rasti zajedno s njim, te raditi na nizu projekata različitih veličina i namjena. Bilo je to zanimljivo i korisno iskustvo bacanja u žrvanj i kovanja zanata „na mlado“. Kasnije sam radila u uredu s prijateljima. Bili su to nešto manji projekti i s drugačijim pristupom. Ritam rada i atmosfera su bili opušteniji i drugog karaktera, no potreba za promjenom se javila čim sam osjetila da ponovno ulazim u monotoniju uredskog posla. Imala sam priliku kratko raditi i u velikoj korporaciji, više kao tehnički crtač. Zanimalo me kako je to biti u struci bez previše duše, sekiranja (i prekovremenih sati), već čisto tehnički i inženjerski. To pak nije išlo nikako, ali mi je definitivno drago da sam i to probala. Kroz ta traženja i eksperimentiranja završila sam kao one-man band, iako sam se te ideje ranije uvijek užasavala.

Andrea Bušić Vargić: Arhitektonsku praksu započela sam još na 3. godini fakulteta kao student u zagrebačkom arhitektonskom uredu, gdje sam radila do 2013. god, kada sam diplomirala i preselila se u Rijeku, gdje sam nastavila raditi.

Životne okolnosti i odlazak u inozemstvo ubrzale su realizaciju moje vizije za vlastitom praksom jednog dana. Početkom 2018. god pokrenula vlastiti ured što me iznimno veseli i motivira.

Dora Perković Maruna: U praksi sam bila 5-6 godina, time da sam jednu godinu radila i prije nego što sam diplomirala. Radila sam nakon diplome u dva različita ureda, i tako prošla dva različita koncepta rada, i time dobila neku cjelovitu sliku poslova, vezanih uz projektiranje. 

 

Što te je potaklo da se osamostališ?

Ana Burić: Definitivno je najjači poticaj za osamostaljenjem bila potreba za organiziranjem vremena i rada sukladno vlastitim potrebama i željama. Moj se privatni životni stil ne uklapa s konvencionalnim uredskim poslom. Trebalo  mi je neko vrijeme da shvatim da ne želim živjeti tako, i još bitnije, da ne moram. 8+ radnih sati dnevno, sjedenje pred kompjuterom u zamračenim prostorima bez sunca, zraka, s užarenim svjetlima i još užarenijom atmosferom – što je nažalost neka svakodnevnica većine - u meni je stvaralo groznu frustraciju. Još k tome brojanje slobodnih dana i sati za odmore i hobije koji me interesiraju (a ima ih mnogo XD) i od kojih sam često morala odustajati jer jednostavno nisam mogla sve uskladiti, dovelo je u jednom momentu i do želje za povlačenjem i odustajanjem od struke. Koliko god sam se htjela odmetnuti, arhitektura ne pušta baš lako iz svoje mreže. Imamo neki love-hate odnos, ali strast je definitivno prisutna. Nadam se samo da neće naglo izblijediti sad kad smo stupili u službeni odnos pred državom.

Uz slobodu organizacije vremena drugi razlog je sloboda kreiranja sadržaja i kvalitete koju mogu i želim ponuditi. Nadam se imati malo veću slobodu izbora klijenata i projekata, a time i nekog svog izričaja. Naivno je razmišljati da će do toga odmah doći i sigurna sam da će trebati neko vrijeme da se sve posloži, ali moram priznati da sam ugodno iznenađena kako se stvari već sada slažu.

Dodatni poticaj bila je i činjenica da su gotovo svi moji prijatelji, pogotovo unutar iste i sličnih struka, unazad nekoliko godina, krenuli u samostalne vode i za sad dosta dobro plove. Mjere samozapošljavanja sigurno su odigrale veliku ulogu u tome. Osobno mislim da nije održivo što svaki arhitekt ima svoj ured – krenuvši od najbanalnijih razloga, npr. administracije i hladnog pogona, pa do činjenice da za sve veće projekte potrebno tražiti slobodne kolege za suradnju, formirati timove, usklađivati početne fileove i layere (svi znamo koliko je mrsko prilagođavati se tuđim layerima i pen setovima). Ne zaboravimo i dnevne potrebe za ispijanjem kave uz nezaobilazno „komentiranje“ posla i svih aktera uključenih u proces, a to je, kad si sam, jako dosadno. Ima to svoji prednosti i mana, ali generalno mislim da će uskoro doći do udruživanja i spajanja sukladno interesima i poljima rada zbog jednostavnosti, održivosti i konkurentnosti na tržištu. Osobno me zanimala i opcija udruživanje u zadruge, no kako je sve trebalo biti ubrzano odlučila sam se prvo na otvaranje vlastite prakse pa ćemo vidjeti kako će se stvari razvijati dalje.

Andrea Bušić Vargić: Odrastala sam u poprilično poduzetnoj obitelji u kojoj su zacrtani ciljevi kad-tad bili ostvareni, tako da sam i sama još u srednjoj školi stvorila svoju viziju da ću jednog dana voditi svoju praksu. 

Jednostavno volim svoj posao, veseli me činjenica da svojim radom mogu doprinijeti kvaliteti nečijeg životnog prostora, tako da sam osjećala svojevrsnu potrebu da otvorim svoj ured. U to vrijeme su se dodjeljivali i solidni državni poticaji za mlade poduzetnike, pa sam odlučila iskoristiti tu mjeru za samozapošljavanje, a bilo je već i dosta projekata na stolu. Sve u svemu, sve se poklopilo! 

Dora Perković Maruna: Oduvijek sam se htjela izražavati na svoj način, voljela sam likovnu i glazbenu umjetnost, pa mi je bilo prirodno to pretočiti u arhitektonsko oblikovanje, u kojem mogu stvarati i oblikovati prostore prema svom nahođenju. U iskustvu rada kod prijašnjih poslodavaca sam uspjela formirati stav kako da se postavim prema izazovima struke. Kod zadnjeg poslodavca sam shvatila da više ne učim, i tada sam odlučila krenuti u samo stalni rad. Najviše su me veselili idejni projekti, jer sam uvijek vjerovala ideji. Vidim da ljudi žele dobiti pravu arhitekturu, pa sam se tome više posvetila, iako prolazim i sve ostale faze. 

 

Čime se najviše baviš u poslu?

Ana Burić: Do sada sam imala priliku raditi na projektima raznih namjena i obuhvata, ali kako to obično biva kad kreneš solo, projekti uglavnom dolaze preko poznanstava, prijatelja i obitelji, te se svode na stambenu namjenu (obiteljsku i višestambenu), interijere, turističku namjenu u svoj svojoj šarolikosti. U zadnje vrijeme javljaju mi se sve češće prilike raditi na rekonstrukcijama i obnovama kamenih kuća po Dalmaciji i to me dosta veseli. Koliko god to često zna biti naporno i teško naplativo pruža određeno zadovoljstvo jer je svaki primjer toliko jedinstven i zanimljiv, te često predstavlja neku simpatičnu kombinaciju očuvanja graditeljske baštine i svepopularnih tinny house-a. 

Inače jako volim aktivnosti koje su povezane s prirodom, koji uključuju fizičku aktivnost i koje se provode trenutno, čiji je rezultat relativno brzo vidljiv. Najbolji primjeri je izgradnja i obnova suhozida koje mi je jedno od dražih hobija. Na teren dođeš ujutro, imaš hrpu kamenja, rukavice i dobru volju, a već popodne blagu upalu mišića i složen zid – taj osjećaj je genijalan. To je ono što mi je nedostajalo cijelo vrijeme u našoj struci, koja je toliko troma, u kojoj isti projekt crtaš godinama. Shvatila sam da hobije, kojima sam se bavila svo ovo vrijeme ipak mogu sklopiti sa strukom, povezati sve u jedno i to je ono što mi je vratilo vjeru u struku, te me natjeralo da otvorim svoj ured. Iako sam se tijekom školovanja i radom u uredu bavila konvencionalnom arhitekturom, definitivno mi je interes u smjeru održive i zelene gradnje, permakulture i očuvanju kulturne baštine. Još uvijek ne znam točno kako to sve ujediniti, ali vjerujem da je moguće. Također, voljela bih, osim praćenja projekta od ideje do gradilišta -što je uvijek poželjno,  da u jednom trenutku mogu raditi na projektu i u samoj izvedbi makar u vidu određenih specifičnih detalja ili komada namještaja. Za sada taj dio uvježbavam na projektima prijatelja i obitelji, te po raznim radionicama i edukacijama koje pohađam. 

Andrea Bušić Vargić: Radim sve tipove projekata, a najviše volim kada projekt mogu pratiti od osnovne ideje do same realizacije na gradilištu, osobito ako za isti radim i interijer. 

Ponekad mi mali projekti donesu veliko zadovoljstvo jer imam veću kontrolu nad svime, postaju osobni i isprojektirani do zadnjeg detalja. Veći projekti donose uzbuđenje i svojevrsno eksperimentiranje, tako da mi „šaranje“ između projekata raznih dimenzija čini veliko zadovoljstvo. 

No, ipak mi je najveća nagrada zadovoljni korisnik, bilo da se radi o stambenoj, poslovnoj ili društvenoj arhitekturi. 

Dora Perković Maruna: Trenutno se najviše bavim projektiranjem, pretežno stambenih objekata, u kojima najviše uživam u obiteljskim kućama, te interijera različitih namjena. Radim i na nekim krajobraznim potezima. U procesu projektiranja cilj mi je postići kvalitetan prostor za boravak koji će imati nekakvu dodatnu vrijednost prilikom korištenja, i sve to na obostrano zadovoljstvo; mene kao projektanta i klijenta kao korisnika toga prostora.

 

Možeš li samostalnim radom raditi ono što si i željela raditi?

Ana Burić: Rekla bih da je pitanje što želiš raditi i kako želiš živjeti. Osobno sam zadovoljna trenutnom sinkronizacijom tih polja s obzirom na vlastite želje, potrebe i mogućnosti. Uz rad unutar struke volontiram, kampiram i pohađam razne edukacije i radionice, što mnogima vjerojatno i nije prihvatljiv niti interesantan stil života. Meni to pomaže da sagledam stvari i sa druge strane, gdje sam  često i u ulozi graditelja, ponekad i investitora, što mislim da je dobro za način razmišljanja kod projektiranja. 

Andrea Bušić Vargić: Ja sam „klasa optimist“ tako da uvijek vjerujem da se trudom i radom može postići ono što želiš. 

Iako ulazimo u ekonomsku krizu uzrokovanu korona virusom i nekontroliranom porastu cijena građevinskog materijala, a u skladu s time i cijenama nekretnina, moram priznati da posla i dalje ima. Vjerujem da sa ovom upornošću i motivacijom mogu opstati i nastaviti voditi svoju praksu.

Dora Perković Maruna: Mislim da mogu, odnosno kroz već vidljive rezultate mogu reći da je takav cilj ostvariv. Takav put je u svakom slučaju teži, ali se na kraju isplati.

 

Što te najviše „žulja“ u dosadašnjoj arhitektonskoj praksi i kako to nadvladati?

Ana Burić: Žulja me i boli činjenica kad shvatiš da si kao arhitekt često samo pijun u mešetarenju nekretninama, brzoj zaradi, kapitalizmu i razno raznim drugim igrama na granici legalnosti. Etika struke često pada u toj borbi za vlastiti opstanak jer ako nećeš ti, naći će se netko tko hoće i koji je još jeftiniji. Kvaliteta i standard života i same gradnje padaju pred profitom i cijenom kvadrata. Koliko god se ti trudiš i želiš promijeniti takav sustav razmišljanja, taj način shvaćanja svijeta te na kraju najčešće sreže. 

Do sada imam super iskustva, u radu s kolegama i u radu s kolegama drugih struka, s investitorima, čak i s izvođačima, no osjećam da smo često potplaćeni, da je veliki nesrazmjer angažmana, predanosti i na kraju krajeva odgovornosti u odnosu na ono koliko smo plaćeni. Primjerice, dotuče činjenica da vidiš da staklena stijena, koju opišeš u troškovniku košta tvoj višestruki honorar, a ti si taj koji je omogućio da sve to funkcionira i još se k tome na tvojoj cijeni pregovaralo, a stijena je plaćena iz prve koliko i košta, jer, takvo je tržište. Frustracija ne leži toliko u potplaćenosti koliko u nekakvom osjećaju podcijenjenosti. 

Kada bi se zajedno držali nekog standarda cijena, možda bi se gradilo nešto manje, ali zato kvalitetnije. Niču svakakvi projekti, svašta je potpisano, bez ikakve kvalitete i vrijednosti, a radi se za tako sitne novce jer se prati trend tržišta: kvantiteta ispred kvalitete. Investitor kada vidi dvije ponude, normalno je da će uzeti jeftiniju ponudu, a kada bi svi imali relativno ujednačene cijene, onda bi se investitor možda i potrudio pogledati reference, te izabrati sukladno kvaliteti, a arhitekti bi se trudili držati određeni nivo jer inače ostaju bez angažmana.

Andrea Bušić Vargić: Spora administracija i komunikacija s javnopravnim tijelima. Usprkos sustavu e-dozvole, koji je za svaku pohvalu u usporedbi sa Slovenijom, Italijom, Grčkom (gdje sam imala priliku radit). Po meni taj segment moramo razvijati i unaprijediti, kako bi vrijeme od ideje do realizacije bilo skraćeno.

Dora Perković Maruna: Ono što me je ponukalo da otvorim vlastiti ured je bilo i to da primjerom mogu pokazati da se međusobnim poštivanjem svih sudionika u praksi mogu postići vrijedni rezultati. 

Ono što ponekad frustrira je dugotrajnost procesa projektiranja i građenja. Potrebno je puno vremena da se vidi ono što si osmislio, radio, trošio energiju … bilo bi mi lakše kada bi brže taj rezultat bio vidljiv. 

To, naravno, ima veze i s administracijom, ali i sam proces gradnje traje dugo, puno je faktora na jednom mjestu, koje treba iskoordinirati. 

 

Je li te studij arhitekture dobro pripremio za ovaj posao? 

Ana Burić: Zadovoljna sam dobivenim znanjem i pripremom u smislu tehničkog znanja i stečenih kvalitetnih radnih navika.  Iako sam morala naučiti dosta novih stvari kada sam počela raditi neka osnovna logika i način razmišljanja su bili dosta dobro posloženi. 

Kao glavne zamjerke i nedostatke našeg studija navela bih neprisutnost informacija o alternativama u gradnji i projektiranju u kurikulumu, makar samo u naznakama na nivou nekog izbornog predmeta (pričam o vremenu kada sam ja studirala, možda je do sada i došlo do nekih promjena ali ja se iskreno nisam raspitivala, pa ne znam). 

Također, rekla bih da nedostaje i informacija o ekonomskom okviru našeg posla. Koliko god studenti ne bi trebali biti opterećeni tim stvarima i super je da još malo sanjare i da su zaneseni, ipak ih vrlo brzo dočeka realnost  vrijednosti investicije, izvedbe i sl. Mislim da je važno imati senzibilitet što crtaš, kako projektiraš, kojim materijalima se gradi i za koga se gradi. Jednako tako bih rekla da bi bilo korisno studente uputiti u omjere cijene investicije i naših, projektantskih cijena kao  i naših obaveza u cijelom tom procesu, u čemu je iščitavanje prostornog plana i projektiranje samo jedna mala komponenta svega toga, u kojem je još i ugovaranje posla, slaganja ponuda, pa sve do suradnje s drugim strukama.

Andrea Bušić Vargić: Studij arhitekture je zahtjevan, jer je puno znanja koje moraš savladati u relativno kratko vrijeme. Projektantski sam se osjećala potpuno spremno, no ne bi bilo na odmet da smo proveli više sati na gradilištu i malo „zaprljali ruke“.

Dora Perković Maruna: Studij nas je dobro pripremio, u projektiranju sam već znala kako se treba izražavati i tehnički smo u stanju riješiti problematiku. Tijekom studija je nedostajao kontakt s gradilištem, gdje bi neke stvari vidjeli uživo, a ovako smo učili stvari napamet.  

Bila sam na razmjeni u Italiji, na Politecnico u Milanu, gdje je jako puno zadataka bazirano na grupnom radu, na kojem se, ruku na srce, lakše možeš provući. Kod nas je prevladavao individualni rad, tek smo na tehničkom studiju imali grupni rad. Mislim da smo pokupili dovoljno znanja, koje se kasnije samo nadograđivalo. 

Puno sam naučila i od izvođača, jer neke stvari znaju bolje od nas. Saslušam ih, i onda dođem do nekog svog zaključka. Mi učimo iz knjige, a oni s lica mjesta.

 

Gdje u struci vidiš potrebu za promjenom? U kojim dijelovima ili konkretnim primjerima?

 PAna Burić:itanje je sveobuhvatno, no već smo spomenuli puno toga. 

Mislim da je bitno stalno osvješćivati struku da sve što radimo trajno utječe na oblikovanje prostora, te organizaciju i kvalitetu života a samim time i na šire društvene primjene, tako da imamo jak utjecaj, dobar ili loše, ovisi kako odaberemo, a nažalost mnogo tog je krenulo u krivom smjeru - u pre izgrađenost, betoniranje i devastaciju prostora.

Svatko ima slobodu raditi što hoće, od investitora do arhitekata koji pristanu ili ne pristanu riskirati, te raditi neke nebuloze, često van zakona, ali bih rekla da je osim reanimacije etike struke vrlo bitno vratiti fokus na prostorno planiranje i zakonsku regulativu – vidim da ima mnogo nelogičnosti, malverzacija, podilaženje željama raznih klijenata. Kad bi urbanistička i zakonska regulativa bile bolje i detaljnije definirane, te dale malo čvršći okvir, bilo bi manje prostornih lapsuza koji se sve češće događaju. 

Prostorno planiranje je nekako „popustilo“, i više nije u mogućnosti diktirati što bi se trebalo raditi, a arhitektura samo točkasto frca u svim smjerovima - teško je to regulirati. Često se u projektima gleda kako malo zaobići zakon ili prostorni plan, naravno pod argumentom „ako je susjed mogao, zašto ne bih i ja“. Kao arhitekt i ne trebaš pristati na to, al' nema frke, klijent će to svejedno napravi, kako kaže, nakon tehničkog pregleda. Ovaj trend može prestati samo ako se stvari počnu ozbiljno i sustavno kažnjavati. Ovako, kada se nikome ništa ne događa, stvari izmiču kontroli. I da, svi mirno čekaju novi val svete legalizacije, što je  strašno.

Andrea Bušić Vargić: Zabrinjava me činjenica da arhitektura postaje nešto što se generički „isproducira“, svojevrstan rezultat neke aplikacije koju bilo tko ima na svom smartphoneu, produkt niza fotografija „skinutih“ sa Pinteresta i Instagrama. Toga se, zapravo, grozim. Nekad mi se čini da suvremena arhitektura gubi svoj identitet, napravljena je suviše brzo i bez dovoljno senzibiliteta prema pojedincu i prostoru u kojem se nalazi. 

Kako to promijeniti, a biti u korak sa vremenom u kojem živimo? To je pravo pitanje, na koje valjda svatko od nas daje odgovor svojom arhitektonskom praksom.

Dora Perković Maruna: Najveću potrebu za promjenom kod nas u Hrvatskoj vidim u provođenju zaštite pojedinih područja od devastiranja istih nelegalnom gradnjom. Naša je struka srozana zbog takvih dozvoljenih situacija, ali i do svojatanja javnog prostora kroz privatne investitore. Struka bi to nekako trebala zaštiti, jer to na koncu i određuje sudbinu i struke kao takve. 

Posebno loš utjecaj u našem stručnom prostoru imaju razni tečajevi arhitekture, gdje se u kratkom vremenu mogu steči određena „znanja“ i „kvalifikacije“, koje, međutim, nipošto ne konkuriraju stvarnim potrebama u prostoru i društvu. 

 

Tvoj savjet onima koji kreću u osnivanje vlastitog ureda / tvrtke? 

Ana Burić: Ne postoji nikad savršeni trenutak, ali ako postoji iskrena želja i volja sigurno to možete i ostvariti! Prvi korak je najvažniji, kasnije sve krene prirodno. Savjetovala bih i razmišljanje o partnerstvu, odmah na početku, jer sve je lakše i zabavnije s partnerom sličnog senzibiliteta i smisla za humor…a to često spašava i najgore krize.  Samo jako! Ako ste preživjeli faks možete sve! 

Andrea Bušić Vargić: Prije svega, vjerujte u svoju intuiciju i savjetujte se sa kolegama. Interdisciplinarnost struka je iznimno bitna da bismo svi napredovali - kao jedinke i kao arhitektonska struka, a projekti bili bolji i zanimljiviji. 

Za kraj, moje polazište kao arhitekta – radite arhitekturu koja vas veseli, imajte senzibiliteta prema svakom, i najmanjem projektu i njegovom korisniku.

Dora Perković Maruna: Moj savjet je budi svoj, iskren u iznošenju stavova o oblikovanju prostora prilikom projektiranja, jer jedino na taj način možemo doprinijeti svojim djelovanjem struci. 

 

Razgovor vodio: Robert Jonathan Loher