Arhitekti na Baniji u vrijeme potresa

Razorni potres koji je krajem prošle godine pogodio Baniju, dijelove Pokuplja i Pounja, unio je velike promjene u život naših sugrađana na potresom pogođenim područjima. Nefunkcioniranje države u prvim danima i silni entuzijazam hrvatskih ljudi iz svih krajeva zemlje označili su prve i najteže dane nakon potresa. Entuzijazam se vidljivo pokazao i u rijetko viđenoj sinergiji građevinskih inženjera, arhitekata ali i ostalih inženjera srodnih struka koji su među prvima priskočili u pomoć i nesebično pružili svoje znanje, iskustvo i vrijeme. Slično kao u Zagrebu, u režiji Hrvatskog centra za potresno inženjerstvo, na brzinu oformljeni timovi za brze preglede izašli su na teren. Iskustva zagrebačkog potresa su bila djelomično primjenjiva i u organizaciji timova za pregled, no kako se ovdje ipak radi o rijetko naseljenom geografskom području, tako je bilo pregršt logističkih poteškoća, kojima se trebalo prilagođavati na dnevnoj bazi. U svemu tome je HCPI pokazao izvrsnu agilnost, od samog ustroja, preko vrlo dobre informatičke podrške, pa i do same komunikacije sa svakim članom na terenu. 

Stožeri za Civilnu zaštitu bili su ustrojeni u Sisku, Petrinji i Glini. Odande su kretali svi oni koji su se dobrovoljno javili u evidenciju šteta. Do sada ih je bilo prijavljenih preko 1600 inženjera, od kojih arhitekata ima preko 160. Ova reportaža je pokušaj prikazivanja jednog malog isječka aktivnosti naših kolegica i kolega na terenu, ali i iskaz zahvalnosti svim članovima HKA, koji su unatoč svemu izdvojili vrijeme, a često i vlastita sredstva, kako bi unesrećenim ljudima na Baniji bili tračak nade za, nadamo se, bolje sutra. 

Pritom treba imati u vidu da se, uz štetu od potresa, radi i o zapuštenom, a rekli bi i o zaboravljenom prostoru naše države. Potres je, kao što ćete vidjeti, na vidjelo donio mnogo toga – veliku zapuštenost prostora s jedne strane, a s druge strane pregršt topline i iskrene ljudskosti. Stoga je na nama, da u svom području djelovanja, učinimo sve da se ovom kraju podari dostojanstvenost, koja priliči svakom društvu. 

U nastavku teksta smo posložili mozaik iskustava naših kolega, koji su radili na raznovrsnim zadacima. Svi su bili i dalje jesu, mali neizostavni kotačić u velikom stroju obnove koji je pred nama. Dirljive priče, ali i ispunjeno srce ponosom. 

 

IVANA GREGUREC

Ivana Gregurec (41) rođena je u Koprivnici u kojoj završava osnovnu školu i prirodoslovnu-matematičku gimnaziju. Na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je 2006. god. Živjela je i radila u Zadru i Varaždinu, a od 2011. ponovo živi i radi u Koprivnici, u kojoj je otvorila vlastiti ured, a nedugo zatim i tvrtku OHOHO d.o.o. Majka je troje djece.

Na poslovima u Petrinji radi na slabo vidljivom, ali vrlo važnom poslu u logističkom centru HCPI na Pigiku. Uskače prema potrebi na sve poslove, šalje poruke sa šiframa volonterima, kojima se pristupa na aplikacije Collector, u kojem se označavaju svi prijavljeni objekti oštećeni u potresu i Tracker, kojima se prate gdje se pojedini volonteri nalaze na tom širokom i vrlo raštrkanom prostoru. Dopunjuje nepotpune podatke na prijavama za mobilizaciju, prati statističke podatke, lijepi naljepnice na kacige, a obavila je nekolicinu pregleda s kolegama koji nisu imali svoj par jer se na preglede ide uvijek u paru. Potaknuta, kako kaže ljubavi prema Bogu i prema bližnjima, osjetila je potrebu i nezaustavljivu želju da pomogne u ovom vrlo kompleksnom logističkom zahvatu. 

Trenutno radi od kuće na „čišćenju“ baze podataka, koje se konstantno pune prijavama i pregledima, te se u hodu pojavljuju razne pogreške, koje su u ovako složenim poslovima normalna pojava. „Čišćenje“ se svodi na uređivanje oznaka prijava i pregleda, premještanjem oznaka koje u aplikaciji nisu postavljene na pravu lokaciju i otkrivanje pravih lokacija gdje ista nije navedena ili je pogrešna. Taj se posao radi na posebnoj podlozi za „čišćenje“, kako bi se olakšao i ubrzao rad kolegama na terenu, koji tako ne moraju trošiti vrijeme i energiju na traženje ispravnih adresa i objekata koji nisu pregledani, te kako bi građani mogli dobiti potrebnu pomoć.

Rad s kolegama u logističkom centru HCPI (posebno sa Nives Škreblin koja ju je uputila u sve što sada radi), s kojima je provela dva ciklusa od po četiri dana opisuje u superlativima. Okruženje je stimulativno, pozitivno i svi su spremni pomoći i objasniti stvari koje joj nisu jasne. Svatko se svojski trudi u svom segmentu odraditi maksimum, što i odlikuje kompletnu strukturu organizacije HCPI-a. Zadivljena je što je napravila šaka entuzijasta u vrlo nezahvalnim okolnostima. Bez puno vremena za razmišljanje tražila se brza reakcija i učenje u hodu. Bitno je naglasiti da je taj sustav, bez obzira na mane, ipak dobro funkcionirao na terenu. 

Posla na „čišćenju“ podataka ima jako puno. Radi se o više desetaka tisuća prijava i pregleda, koji su u nemalom broju slučajeva, što zbog pogrešaka prilikom upisa, što zbog neusklađenosti službenih katastarskih adresa s onima s osobnih dokumenata, netočni ili nepotpuni. Baza podataka izgleda impresivno na prvi pogled, no prilikom detaljnijeg uvida otkrivaju se mane, za čije otklanjanje treba mnogo vremena i truda. Nelogičnosti u podacima prvo uspoređuje s podacima iz katastra, no najviše ipak pomaže direktan kontakt s prijaviteljima, budući da iza svake prijave stoji osoba. Te su osobe često preplašene, nedovoljno informirane, usamljene i često ne znaju što trebaju sljedeće učiniti. Svaki takav razgovor zna potrajati po desetak minuta i duže, a to samo po sebi već ima terapeutski učinak na te ljude. 

 

IVANA HANIČAR BULJAN

Ivana Haničar Buljan (50) je rođena Osječanka. Diplomirala je 1996. god. na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Apsolvirala je poslijediplomski studij Graditeljsko naslijeđe pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu 2001. godine. Od 1996. godine zaposlena u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu kao stručni suradnik ‒ arhitekt istraživač. Od 2011. godine na položajnom je radnom mjestu pomoćnice ravnatelja Instituta za povijest umjetnosti. Sudjelovala je u mnogim terenskim akcijama arhitektonskog snimanja povijesne arhitekture u okviru projekata Instituta. Kao stručna suradnica sudjelovala je u izradi mnogih konzervatorskih studija. Od 2002. koordinatorica Sekcije Arhitektonsko naslijeđe Društva arhitekata Zagreba. Iste godine stekla je dopuštenje Ministarstva kulture za rad na kulturnim dobrima. 

Prvi puta se prijavila u stožer u Petrinji 7.1. nakon što je pročitala poziv arhitektima na stranicama UHA-e. Do tada je mislila da nema kompetecije ići u brze preglede sa sa statičarima no uvjerila se na terenu da itekako može pomoći kao arhitekt. To je win-win situacija. Arhitekti pomažu statičarima s upisom u Arcgis collector, a statičari prenose arhtektima svoja znaja. Od tada do danas je svaki vikend na terenu, a povremeno i pod tjednom. U Zagrebu odrađuje poslove „čišćenja“ podataka od duplih prijava u grupi QA/QC koju vodi Nives Škreblin iz Gradskog ureda za strategijsko planiranje i razvoj Grada.

Obišla je sve stožere u Petrinji, Glini i Sisku te je išla na preglede gdje su je stožeri uputili: Petrinja, Blinja, Pokupsko, Gušće, Glina, Prekopa, Hrvatska Dubica, Cerovljani, Slabinja. Uglavnom se radilo o pregledu obiteljskih kuća s pripadajućim gospodarstvom. One koje su dobro održavane i obnovljene gotovo da i nisu imala oštećenja od potresa.

Prema do sada viđenome stradale su kuće koje su bile loše održavane i loše obnovljene nakon Domovinskog rata. Konstrukcije, koje nisu imale vertikalne serklaže na uglovima prizemlja, bez povezivanja s horizontalnim serklažima i temeljima, nisu bile pripremljene za potres te jačine. Čest slučaj je da drvena konstrukcija nije povezana s horizontalnim serklažem u nadozidima i nepovezanih je rogova u horizontalnom smjeru. Veliki problemi su i u tlu i temeljenju. Cijeli je prostor prilično zapušten, a više od polovine ljudi su i prije potresa živjeli u oskudnim uvjetima. No, većina kuća, koje je obišla, bile su uporabljive, s manjim udjelom privremeno neuporabljivih. 

Bilo je brojnih dojmova s terena. Ljudi su uglavnom lijepo primili i bili su sretni da su ih obišli. Među statičarima se prepričava šala s terena: „Ove godine bih volio da mi kuću blagoslovi statičar prije svećenika“, što je bio i odraz na terenu. Ljudi s oštećenim kućama su danima spavali u autu ili u gospodarskim objektima sve do pregleda statičara, premda im je kuća bila upotrebljiva. Volonteri na pregledima su i svojevrsna psihološka pomoć. Strpljivo saslušaju stanare koji im prepričavaju traumatične situacije u potresima, te im savjetuju kao se ponašati u slučaju budućih potresa. Nakon pregleda stanari su mirniji, a i statičari su zadovoljni, jer su im barem donekle pomogli. Nerijetko su ih ljudi, čije su kuće obilazili, nudili kobasicama, jajima, čokoladom, rakijom i kavom. Njima to jako puno znači, stoga su uglavnom i prihvatili taj poseban vid gostoprimstva. 

Potencijal daljeg razvoja je da se definira tip izgradnje koji slijedi tradiciju gradnje na ovim područjima. Kako je do sada slučaj da po jedna ili dvije osobe žive u velikim kućama, tako se javlja spremnost prihvaćanja tipske izgradnje prizemnice manjeg formata. Katnice isto tako mogu slijediti tradicijski tip, u kojima je prizemlje zidano, a kat je drven. No, ipak je velik broj stanovništva raseljen i više se ne želi vratiti, što itekako u planiranoj obnovi prostora treba uzeti u obzir. 

S Institutom za povijest umjetnosti u dva navrata je obišla spomenike kulture na Banovini u Žažini, Selima kod Siska, Sisku, Petrinji, Gori, Glini, Dvoru, Hrvatsku Kostajnici i drugim mjestima. Sve povijesne građevine su jako stradale, jer su izvedene bez protupotresnih ojačanja, loše održavane i obnovljene nakon domovinskog rata što je rezultiralo velikim oštećenjima u potresu. Sada je potrebno izraditi konzervatorske studije s valorizacijom i prijedlogom smjernica za obnovu. 

Stava je da će se sve povijesne građevine, koje su jako oštećene, morati srušiti i izvesti faksimilna građevina. Važno je sačuvati ambijentalne vrijednosti u povijesnim zaštićenim cjelinama, kao na primjer u Petrinji, Glini i Sisku i pojedinačne zaštićene objekte, kao što su crkve.

U ruralnim područjima tipologiji treba prilagoditi karakteru svakog naselja, kako se ne bi uništio njegov identitet. Tih tipologija nema mnogo, ali ipak ih je potrebno pažljivo detektirati, razmotriti i primijeniti. Ambijentalne vrijednosti povijesnih cjelina kao i ruralnih se trebaju zadržati, a gdje god je moguće treba raditi faksimilne zamjenske građevine. 

 

VIŠNJA KLJAJIĆ

I Višnja Kljajić (50) je rođena Osječanka, a na Arhitektonskom fakultetu je diplomirala 1996. god. Od 2000. godine ima vlastiti projektantski ured u Sesvetama, koji se 2014. god. pretvorio u projektantsku tvrtku Zemljana grupa d.o.o. Profesionalno djeluje uglavnom na području Sesveta i istoku Zagreba, namjenom i veličinom u rasponu definiranom lokalnim planovima. Ističe se i humanitarnim djelovanjem, u kojem se ističe projekt izgradnje škole u Ruandi, kojeg radi s partnerom Markom Vugerom. 

To iskustvo na nju je trajno pomaknulo zonu komfora u stručnom djelovanju. Nakon doživljene jednostavnosti, bazičnosti života i potreba teško funkcionira čak i u teoretskim projektima s velikim budžetima. Vjerojatno ju je "poguralo" da i u našim okolnostima investitore nagovara da manje vremena i novca troše na kuću, a više na doživljaje i iskustva. Tako i gleda i na gradnju u budućnosti – potencijal obnove, kao i gradnje općenito, sa smanjenim apetitima za površinom, koji se rijetko kada dovršavaju i još teže održavaju, sve u korist manje, a potresno sigurnije gradnje. 

U početku se nije smatrala dovoljno stručnom za prve preglede, pa se uključila nešto kasnije. Sudjelovala je desetak dana u pregledima. Obišla je područja grada Petrinje, Gline i Dvora, a od manjih mjesta preglede je odradila u Mošćenici, Maloj Paukovoj, Javorniku, Gvozdanskom, Donjem Žirovcu, Dabrini, Maji, Drenovcu Banskom, Martinovićima, prošla je kroz Hrtić i Šegestin, a kako je, vraćajući se u Petrinju iz smjera Ljeskovca, na kraju dana izbili u Miočinoviće, ostat će zabilježeno samo na aplikaciji Tracker.

Veliki potencijal se uočio čak i u tom zimskom krajoliku. Kuće jesu oštećene, ljudi žive skromno, ali uz malo više političke volje život bi tamo mogao biti idiličan. U životu uvijek gleda na svjetliju stranu, pa se rado prisjeća na dva mlada domaćinstva, u kojima se domaćini bave stočarstvom, a nisu se činila ni nezadovoljnim ni nesretnima što tamo žive, usprkos činjenici, što jedni imaju crvene naljepnice na čak dvije kuće.

Dijeli stav da je veću štetu napravila zapuštenost prostora, a pritom se misli na naselja izvan većih središta. Nada se da se u sinergiji volonterskog istraživanja prostora i političke volje donesu neke dobre i kvalitetne odluke za ove prostore. 

Dojmove obilaska terena su takvi da vraćaju smisao života na osnovne ljudske potrebe i donose zahvalnost samom životu. Većina ljudi je skromna i kako su navikli na težak život, prihvaćaju svoju situaciju bez uzbuđenja. Uslijed njenog pozitivnog stava prema životu nije doživjela negativnih situacija. Većina ih je dočekala toplo, otvarala im domove i sebe, nudili okrijepu i odmor. Ovo je prilika za jedno društveno resetiranje, s boljim pogledom u budućnost. Kaže da stoga i volontira, da pomogne ljudima gledati naprijed. 

I dalje će biti u pregledima i u obnovi. Bez obzira što joj je ovaj volonterski rad uveo nered u poslovanju, ipak je unio „inventuru“ u poimanju rada u struci. Kuća treba biti u službi života, a ne život u službi kuće!

 

VLADIMIR ŽEVRNJA

Vladimir Ževrnja (53) je arhitekt sa 24 godine radnog iskustva. Od 2007. ima svoj projektantski ured. Kratko vrijeme je radio na Arhitektonskom fakultetu na Katedri za arhitektonske konstrukcije i fiziku zgrada kao predavač. Ima iskustva u projektiranju trgovačkih centara, stambenih, višestambenih i industrijskih projekata. Dobitnik je Rektorove nagrade i sudjelovao je u više arhitektonsko-urbanističkih natječaja. Bio je tajnik DAZ-a u mandatu Tihomila Matkovića. 

Iskustvo procjene štete od potresa u vrijeme nakon zagrebačkog potresa u rano proljeće 2020. godine, stekao je sa svojom ekipom građevinskih inženjera s kojima je kako kaže savladao zanat procjene. Obišli su velik broj kuća i stanova. 

U Petrinju se javio odmah po prvom potresu, koji se dogodio 28.12. Na dan razornog potresa su u 8:00 ujutro bili na terenu. Stožer u Petrinji je već bio ustrojen te su bili raspoređeni u obilazak zgrada. Sanda Komesar i Dalibor Radonić, građevinski inženjeri i Dijana Uljarević, geodet, stručnjak za snimanje dronovima, krenuli su u obilazak centra Petrinje. Obišli su dvije kuće i detektirali sličnu štetu kao u Zagrebu, a radilo se o lijepim građanskim stanovima.

Zaštitno lice potresa na Baniji postao je u trećoj kući, kada se obrušio potres jačine 6,2 po Richteru. Trenutak potresa opisuje ovim riječima: „Počelo je tak da sam odjednom osjetio kako mi pod tavana skače gore-dolje, gubiš tlo pod nogama i pokušavaš ostati na nogama. Sve je prepuno prašine i zvukovi rušenja tavana, hvataš se za bilo što, uhvatio sam kolegicu, gledaš kako kolega pada. Potpuno nadrealno, odjednom se sve događa a ti ne možeš apsolutno ništa.

Nije bilo straha ili panike samo onaj osjećaj, o ne.. zašto baš sada. Najgore je bilo kad nas je zatrpalo kako dojaviti nekome da si baš na tom i tom tavanu, da te znaju izvaditi. Nije bilo straha da nas neće izvaditi ili da ćemo umrijeti zatrpani samo koliko ćemo vremena tamo biti. Kad smo shvatili da smo dobro i manje više čitavi, uspjeli smo zbijati šale na vlastiti račun.“

Poderao je čelo i natukao leđa, kolegici su pukla tri rebra, a kolega je ozlijedio kralježak i mora nositi korzet još neko vrijeme. 

Unatoč ozlijedi je i dalje aktivan na Baniji, no ne više u pregledima, već u akciji da sagrade kuću jednoj obitelji. Zajedno s prijateljima s trčanja pokrenuo je stranicu https://www.jednakucavise.org/.  Konkretnu pomoć nudi jednoj obitelji u Majskim poljanama, koja je ostala bez kuće. Za njih će skupiti sredstva i sagraditi kuću. 

Obnovu vidi kao zajednički iskorak struke u iznalaženju najpovoljnije tipologije gradnje, koja može imati lepezu od zidanih konstrukcija, montažnih prefabriciranih i polumontažnih. Trebalo bi se izvesti nekoliko različitih rješenja, koje će se zatim uz manje modulacije moći primjenjivati na različitim lokacijama. Inicijativa pojedinaca, udruga i humanitarnih organizacija je svakako hvale vrijedna, no, ako će obnova biti prepuštena takvim inicijativama, ljudi se još dugi vremena neće moći vratiti na svoja imanja, što će imati za posljedicu iseljenje. Pritom će i cijena kuće po kvadratnom metru biti previsoka i nepristupačna za široko upotrebu. 

Bez jake podrške industrije, pri čemu misli na proizvođače montažnih kuća i materijala, lokalnu industriju i obrtnike, obnova će biti nemoguća. Mora se pronaći način da se kuće grade brzo, kvalitetno i sukladno mogućnostima lokalnih obrtnika ili vlasnika drvnih pogona, koji mogu prefabricirati zidove i gotove elemente, tako da se osim kuća osigura i neka poslovna perspektiva u vidu održavanja istih i raznih uslužnih obrta. 

Država pri tom, mora napraviti reviziju trenutnih zakonskih propisa, pojednostavniti procedure, ubrzati administraciju i spriječiti razna pojedinačna “tumačenja” propisa , donijeti jasne i nedvosmislene zakonske propise i podzakonske akte, kao i porezne olakšice. 

 

TONČI ČERINA

Tonči Čerina (50) je arhitekt, projektira i sudjeluje na natječajima za projekte javne i društvene namjene. Od kraja 90-ih radi zajedno s Miom Roth Čerina. Radio u Arhitektonskom projektnom zavodu, Uredu za strategijsko planiranje, od 2007. je partner u XYZ arhitektura, a od 2014. osniva ured Roth i Čerina d.o.o. 

Zajedno s Miom Roth je dobitnik Godišnje nagrade Viktor Kovačić 2008. god., za dječji vrtić u Laništu, te 2018. god. za Osnovnu školu Zorke Sever u Popovači. Dopredsjednik je UHA-e. 

U preglede se uključio odmah nakon Nove godine, nakon što je HCPI isto kao i nakon zagrebačkog potresa organizirao pozive i preglede. Obišao je Petrinju, Sisak, sela oko Petrinje, Malu Goricu, Dragotince, Veliki Krč, Popovaču, Voloder, Gornju Jelensku, Stružec, Osekovo, Donju i Gornju Gračenicu. Otišli bi u neko selo i tamo bili cijeli dan, dok se ne pregledaju sve kuće ili većina njih, što ih je na kraju dana ispunilo osjećajem da su ipak završili određenu cjelinu.  Boravak u zabačenom selu daje i priliku da se zaista osjeti atmosfera  neke zajednice, njihova međusobna povezanost, način života i naposlijetku da se upoznaju uvjeti stanovanja zbog kojih smo i došli. Potres je pokazao sve socijalne probleme koje Hrvatska ima, jer su ljudi za koje ne znamo da postoje i u kojim uvjetima stanuju, preko noći ostali na cesti  i odjednom svima vidljivi. 

Što s tiče stanja građevina, bilo je evidentno da su novije i projektirane građevine prošle bez oštećenja, a da su stare, zapuštene i nedovoljno održavane, u potresima jako oštećene. Previše puta je čuo da su majstori koji su radili kuće odmahnuli rukom na spominjanje izrade serklaža. 

Iako je njihov dolazak poslužio prvenstveno tome da se pregledaju stanja građevina i oštećenja nakon potresa te utvrditi koliko i da li su kuće sigurne za boravak ljudi, primarni zadatak se protegnuo pa su tako postali i ad hoc interventni inženjeri za različite sanacije i popravke. Veliki doprinos inženjera na terenu je bio i razgovor s ljudima kojima se objasnilo što se točno dogodilo s njihovim kućama. Čak i nepovoljne vijesti i činjenice da ne bi trebali boraviti u svojim kućama, često je bila određeno olakšanje jer su saznali točno kako stvari stoje.

Tonči Čerina, nakon svega viđenog, naglašava nekoliko bitnih stvari: 

- Veliki broj inženjera, prvenstveno građevinskih, pa onda arhitektonskih, geoloških i drugih odazvao se na poziv HCPI za preglede građevina stradalih u potresima. Kad su kriterij za funkcioniranje i rad stručne sposobnosti, znanja i iskustva, kao što je to slučaj s HCPI-om, onda je povjerenje i pomoć ostatka stručnjaka neupitna. Inženjerke i inženjeri iz čitave Hrvatske su se odazvali na poziv. Situacija vjerojatno ne bi bila ni približno slična da se radilo o nekoj državnoj instituciji - činjenica je da čak nakon godinu dana od zagrebačkog potresa, veliki dio pomoći je na volonterskoj razini. Ponekad je obeshrabrujuće kad se shvati da je čitava zemlja svjesna tromosti državnog aparata, pa svi reagiraju promptno i samoorganiziraju se od: kuhara, alpinista, DVD-a, inženjera i drugih. Smatra da smo poput malodobne djece koja imaju neodgovorne i nesposobne roditelje, pa se sami brinu o sebi.

Arhitekti su, naravno kao i druge struke, odmah počeli razmišljati o tome kako mogu pomoći. Hitne mjere za privremeni smještaj ljudi koji ne mogu biti u svojim kućama se rješava montažnim objektima i on tu ne vidi brže i jednostavnije rješenje. 

Međutim, postavlja se pitanje kako riješiti dugoročno pitanje stanovanja. Po njegovoj slobodnoj procjeni, više od 70% pregledanog stambenog fonda u tom prostoru je prazno. U prevelikim kućama stanuju po jedna ili dvije osobe, veliki broj kuća je druga nekretnina i sl. Kad se govori o održivosti, recikliranju, smanjenju produkcije novih proizvoda i sl., ne bi li bilo logično i savjesno da se koristi ono što je već izgrađeno? Mladim je obiteljima gotovo nemoguće doći do potrebnog prostora za stanovanje, a starijim osobama je svakim danom sve teže obavljati različite fizičke poslove i pomoć bi im bila dobrodošla. Uvođenjem poreza na nekretnine, veliki broj nekretnina jednostavno bi se morao staviti u promet, uključujući i državnu imovinu, čime bi se snizile cijene najmova, a time i cijene nekretnina. Hrvatskom građaninu koji nema riješeno stambeno pitanje, život bi postao jednostavniji, a time i kvalitetniji. To bi svima trebao biti cilj. 

Što se tiče arhitekata, oni će nakon potresa nastaviti raditi kao i dosad: stručno i temeljito, s potpunim povjerenjem u statičke proračune, a kolege statičare će i dalje na gradilištima braniti zbog „nepotrebno velikih“ količina armature u betonu.

 

LUKA KORLAET

Luka Korlaet (47), diplomirao je i doktorirao na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu gdje izvodi nastavu projektiranja stambenih zgrada. Za projekt stambenog sklopa u zagrebačkoj četvrti Jordanovac (sa Sveborom Andrijevićem) 2018. nagrađen je Medaljom za arhitekturu Hrvatske komore arhitekata, te nominiran za nagradu Mies van der Rohe. Koautor je online baze stanovanje.plus i džepnog vodiča arhitekture Zagreba.

Nakon drugog potresa u Petrinji nekoliko kolega s Arhitektonskog fakulteta se samoorganiziralo i 'nacrtalo' u štabu u Pigiku (Petrinja) s namjerom da - u društvu kolega inženjera konstrukcije (kolokvijalno: 'statičara') - obavljaju preliminarne preglede. Prvih nekoliko dana je zajedno s kolegom Ianom Kruezijem obilazio Baniju u društvu mr.sc. Mihaelom Zamolo, dipl.ing.građ., stručnjakinjom za potres. U štabu su dobili nezahvalan zadatak: procijeniti na licu mjesta čija prijava za kontejner (iz prvog kontingenta od njih 30) je opravdana. Kriterij je bio jednostavan - stupanj oštećenja kuće. Rukovodili su se isključivo tim egzaktnim kriterijem no ne može zaboraviti stres i strah u očima ljudi čije kuće nisu bile pretjerano oštećene, a koji se nisu usudili vratiti u njih, pa su spavali u autima i sasvim razumljivo ih smatrali bezosjećajnima kada bi im saopćili da nemaju pravo na kontejner. Dok su pregledavali, na jednom tavanu ih je zatekao potres manje jačine (3.6) koji je 'grunuo' poput omanje bombe u podrumu. Efekt potresa u epicentru sasvim je drukčiji, puno je neugodniji, koncentriraniji i intenzivniji, pa je i taj strah opravdaniji.

U tri dana prošli su Baniju u svim smjerovima i stekli uvid u stanje u gradovima, selima i zaseocima: velike udaljenosti, rijetka naseljenost, slaba infrastrukturna opremljenost, trošne kuće. Tu je i naslijeđe Domovinskog rata i postratnih makinacija. Situacija je teška i komplicirana, ne samo u ekonomskom nego i u društvenom smislu.

U nadolazećim danima je s kolegicama Tamarom Relić, Andreom Čeko i kolegom Svenom Sorićem s Arhitektonskog fakulteta u pratnji statičara obilazio i označavao oštećene kuće u selima oko Petrinje, Gline i Siska. Na terenu su sreli puno kolega arhitekata. Energija u štabu u Pigiku bila je nevjerojatna: solidarnost i empatičnost u punom smislu riječi.

Na pitanje dodijele posla projektiranja tipskih objekata od strane resornog ministarstva odgovara da se on nije dodijelio, već da je to dio dugotrajnog procesa pregovaranja, u kojem se AF sam treba plasirati. Naime, na nekoliko predstavljanja tvrtki-izvođača montažnih kuća, a na kojima su bili i mi nastavnici s fakulteta, osvijestili su da su te tvrtke na zavidnom tehnološkom nivou dok su, s druge strane, projektna rješenja koja nude u svojim katalozima u prostornom, funkcionalnom i oblikovnom smislu slabe kvalitete. Odlučili su reagirati i ponuditi alternativu: arhitektonski know how koji bi - u sinergiji s prikazanim tehnološkim - mogao rezultirati adekvatnom kvalitetom arhitekture. Rezultat ovog napora je publikacija s pet kapitalnih problemskih tekstova i 20-ak tipova (i 60+ podtipova) montažnih kuća (radnu publikaciju možete pogledati na issuu.com/afzg). Neki od projekata razvijani su kroz dulji period, neki su nastali upravo za ovu prigodu. Svima je zajednička promišljenost, kontekstualnost, te jednostavnost i uzorita funkcionalnost.

Arhitektonski fakultet je tim tvrtkama poslao pismo namjere ne bi li s njima sklopio sporazume o suradnji. S nekoliko tvrtki već su uspostavljeni kontakti i njihovi predstavnici uviđaju da bi s boljim arhitektonskim rješenjima bili naprosto - konkurentniji. Javna nabava za izvođenje tipskih zamjenskih kuća vrednovat će se prema cijeni, rokovima i (nadaju se na Fakultetu) kvaliteti predloženih arhitektonskih rješenja. Naravno da bi najdemokratičniji način osiguranja kvalitete arhitekture bio javni arhitektonski natječaj kakav su npr. Komora i Ministarstvo 2014. godine proveli nakon pucanja nasipa u Gunji i Rajevom selu. Ovo fakultetsko ekipiranje pokušaj je kontrole kvalitete koliko je u njihovoj moći.

Katalog tipskih rješenja je gotov dok se na finalnom prijedlogu - knjizi - upravo radi. Kriteriji dodjele određenog tipskog rješenja se još ne znaju. Svaka dva tjedna održavaju se sastanci u Ministarstvu na kojem prisustvuju predstavnici Komora arhitekata i inženjera u graditeljstvu, Arhitektonskog i Građevinskog fakulteta te Hrvatske gospodarske komore koji pokušavaju iznaći odgovor na ovo pitanje.

Kriteriji i načini primjena tipologija na određenim mjestima će se vjerojatno iskristalizirati u procesu. Svakako bi trebalo obaviti određene predradnje i one se već odvijaju: Odbor za urbanizam Hrvatske komore arhitekata na čelu s Nikšom Božićem upozorava na nužnost cjelovite i održive obnove kako je postavljena u Ecovast-ovom apelu. Kolegica Bunjevac na nedavnoj je prezentaciji u Ministarstvu nastojala - na case study-ju jednog stambeno-gospodarskog sklopa - adresirala sve teme s kojima će se skora obnova susresti (od oblika i veličine građevinske čestice i pristupa, preko nagiba terena do tipa izgradnje i veze s gospodarskim zgradama).

Širok dijapazon rješenja je dobar i biti će prostora za sve: jako oštećenih kuća (označenih crvenom oznakom) je čak 3500 i ne bi bilo dobro da se sve zamijene s dva ili tri tipa ili varijantom istoga. Tvrtke koje će se natjecati za izvođenje imaju različita tehnološka polazišta i odabrat će one tipove koji im budu odgovarali. Čini mi se da - koju god kuću netko dobio - dobro će proći jer sva rješenja koja nudi Arhitektonski fakultet na kreativni način interpretiraju lokalne modele kako ih opisuju Aleksandar Freudenreich, Davor Salopek ili Jasenka Kranjčević.

U konceptu obnove pomogao bi uvid u vlasničke karte Sisačko-moslavačke županije kako bi se mogli izdvojiti areali kojih je vlasnik Država ili jedinice lokalne uprave. Ta područja su potencijalne lokacije za nova naselja. Na taj način nova izgradnja bi se grupirala čime bi komunalna infrastruktura bila racionalnija. Bilo bi dobro izvesti ogledni primjer jednog takvog malog naselja, primjerice po modelu jedan izvođač - jedno naselje.

Pri obilasku terena, stanovnici ovog kraja kao mantru ponavljali su da ne žele ostavljati svoju perad i stoku, odnosno gospodarske zgrade. Obnova o kojoj se sada govori tiče se isključivo stambenih zgrada, no to će biti jalov posao ukoliko ne budu adresirane i ove druge.

 

VANA MARČINA

Vana Marčina (48) rođena je Zadranka, diplomirala je 2001. god. kod prof. Waldgoni. Počela je raditi u Zadru, te se nakon godinu i pol vratila u Zagreb. Prvi posao u Zagrebu imala je kod prof. Dražena Juračića i Jelene Juračić te nakon toga stalno u raznim privatnim arhitektonskim uredima. Od 2005. god. je ovlaštena arhitektica, a od 2020. god. ima vlastiti arhitektonski ured.

Svoje preglede koncentrirala je pretežno na centar Gline s višestambenim zgradama, rubna područja obiteljskih kuća te višednevna pregledavanja sela koja spadaju pod upravu Gline: Gornja i Donja Bučica, Kozarac, Gornji Viduševac, Gornje Taborište, Bović, Golinja, Vlahović.

U potresima su mahom stradale zgrade koje su bile nepropisno izvedene ili obnovljene, kao i u Zagrebu. 

Centar Gline je jako stradao, pogotovo jezgra koja se sastoji od zapuštenih i neodržavanih građevina, koje su bile pod konzervatorskom zaštitom. Ovdje vidi priliku da se promijeni pristup projektiranju i obnovi tih građevina, jer je on na mnogim zgradama bio evidentno krivo postavljen. Niti jedna od zaštićenih zgrada nisu zadovoljile suvremene tehničke zahtjeve. Našu želju da zadržimo i pokažemo povijesno nasljeđe u svom izvornom obliku, a koje ne zadovoljava temeljne zahtjeve građevine, treba spariti s metodama koje prije svega uzimaju u obzir sigurnost korisnika. 

Bez obzira na prozivke o lošoj kvaliteti obnovljenih kuća u poslijeratnoj obnovi, vidjela je cijela sela, uz rijetke iznimke nestručnih „krpanja“ i nadogradnji, mahom izvedenih u vlastitoj režiji, koja su korektno obnovljena i bez većih oštećenja izdržala potres, te dobile zelene naljepnice, primjerice u Gornjem Viduševcu. 

Tradicijska gradnja je uglavnom dobro podnijela potres, a stupanj oštećenja je ovisio prvenstveno o stupnju održavanja prije potresa pa su se takvi objekti sigurno pokazali kao dobar primjer za to područje. Rijetki nesretni primjeri takve gradnje koji nisu dobro prošli, imali su najčešće veliki problem u loše izvedenim temeljima ili podrumima od naslaganog kamenja. U pregledima nije naišla na drvene kuće novije gradnje, no većina onih koji žive u tradicijskim kućama su zadovoljni otpornošću na potres i općenito životom u njima.

Kada je riječ o primjeni „tipskih“ rješenja, viđeno je dosta prijedloga takvih građevina koje se mogu koristiti kao model obnove srušenih građevina (UGP, Arhitektonski fakultet). Neki od tih primjera imaju veću primjenjivost i vrijednost od drugih. Ne treba zaboraviti na raznolikost u načinu života ljudi u selima oko Gline. Dio njih živi „gradski život u prirodi“, gdje svakodnevno odlaze na posao u veće centre, pa čak i na Pleso, dok drugi dio živi od poljoprivrede i orijentiran je na život od agrikulture i domaćih životinja. To su tipološki različiti pristupi korištenja kuće i treba ih priznati. Od predloženih rješenja se lako mogu izdvojiti tipovi za oba slučaja. Ne treba isključiti nove prijedloge ili individualni pristup svakom korisniku, a svima se mora omogućiti izbor. Ono što je i dalje velika kočnica u dolaženju do izvedbe je sustav ishođenja dozvola, prilagodba ili potreba prilagodbe tipskih kuća urbanim pravilima i zahtjevima čestice na kojoj se gradi te po kojim kriterijima omogućiti obnovu.

Intenzitet odlazaka na preglede je u njenom slučaju, jer su ostale obaveze počele dobivati prednost nad pregledima. Teško je u potpunosti prerezati sudjelovanje u pregledima, te odgađa odluku, znajući da je svaki odlazak i pregled koristan i potreban. 

Po pitanju utjecaja s potresom pogođenih područja na dalji pristup u projektiranju Vana vjeruje da je svaki projekt kemija koja se dogodi između investitora i arhitekta, lokacije i namjene, pa potres sam po sebi neće utjecati na njen pristup projektiranju. 

Pozitivna posljedica ovih traumatičnih događaja i velikog posla koje nas očekuje bit će da se kod ljudi razvija svijest o opasnosti građenja i krpanja kuća na svoju ruku raznim dogradnjama, da će se revidirati neke odluke vezane za obnovu zaštićenih zgrada, te da će se nešto promijeniti u sustavu ishođenja dozvola, jer ono što je do sada bilo teško podnošljivo za ovaj slučaj bi moglo biti nemoguće. 

 

EPILOG

Nakon dva mjeseca od potresa, silnog angažmana stotina i stotina ljudi, potresom pogođeno područje je ušlo u neku svoju dnevnu rutinu. Ta rutina podrazumijeva da su smješteni u koliko-toliko toplim uvjetima, da imaju osiguranu hranu za one kojima je to potrebno, ali i da se ništa prevažno ne događa u smislu ozbiljnijih zahvata u prostoru. Sada nam predstoji sustavni pristup planiranja vraćanja života u te krajeve. Brzina rješavanja gorućih problema obnove i izgradnje oštećenih zgrada, vraćanje ekonomskih aktivnosti uključujući i one koje se odnose na proces obnove i izgradnje, kako bismo zadržali ljude na ovom prostoru na kojem je život bio vrlo težak i prije potresa. Arhitektonska je struka pokazala volju, energiju i znanje kojim možemo biti vrlo efikasni u ovom sustavnom pristupu vraćanja života u punom smislu u ovu napaćenu regiju naše zemlje.